Chapter 6
Ujutro se probudila, a na stolu ju je dočekala tacna na kojoj je bio doručak i crvena ruža...sjela je.. prišao joj je s leđa i pokrio oči rukama... preskočio je naslon i sjeo kraj nje... „I, kako si mi?“... „Grozno!“, odgovorila je uz širok osmjeh... „Bilo mi je predivno sinoć“... „I meni...“.. poljubila ga je i krenula doručkovati...zazvonio je telefon... javio se Gerard... „Da... ne, Gerard je.. ok... sad ću doći...hvala što ste nazvali...“ „Zvala je gospođa Delson.. kaže da Brook nije dobro... rekao sam da ću sada doći po nju... a ti ostani ovdje i završi s doručkom“... dodao je kada je vidio da se Helena ustaje...izašao je... nastavila je doručkovati, nije se previše zabrinjavala za Brook, pretpostavljala je da nije ništa ozbiljnije od bezazlene prehlade...
Nakon pola sata zazvonio je telefon.. bio je to Gerard... zvučao je izvan sebe.. „Helena, brzo.. dođi u bolnicu... Brook se srušila... nije joj dobro... brzo!“... nije čekala... bacila je telefon i istrčala iz kuće.. sjela je na Gerardov motor i pojurila u bolnicu... utrčala je unutra i našla ga kako sjedi u čekaonici...ugledao ju je i potrčao joj u zagrljaj... „Što se dogodilo?? Gdje je ona Gee?? Gdje je moja sestra??“... panično je upitala... „Uveli su je na pretrage...Bože moj... samo je problijedila i počela se tresti... zaustavio sam auto... iznio je van... i samo se srušila... onesvjestila mi se na rukama... nisam znao što da učinim.. dovezao sam ju ovamo... što ako joj se nešto dogodi?? Zašto sam samo čekao.. zašto je nisam odmah odveo u bolnicu, čim sam vidio da joj nije dobro... što ako...“... počeo se tresti... bio je užasno prestrašen...okrenuo se prema zidu i počeo snažno šakama udarati u njega... „Gee... molim te, smiri se... nisi mogao znati što će se dogoditi... molim te, prestani... Gee, plašiš me, stani!“ uhvatila ga je za ruku... „Sve će biti u redu... znam to... „... ni sama nije bila sigurna u svoje riječi... ali se duboko u srcu nadala da je u pravu... Izašao je doktor... promatrali su ga dok im se približavao... izraz lica mu je bio nedokučiv... prišao im je... i odmahnuo glavom.. Helenu su prošli trnci... to nije moglo značiti ništa dobro... „Molim vas, pođite sa mnom u moj ured... moramo razgovarati.“... pogledala je Gerarda i uhvatila mu ruku još čvršće nego prije... ušli su u ured... doktor je zatvorio vrata i sjeo za stol preko puta njih... „Nažalost, ne nosim vam dobre vijesti... samo da vas odmah pitam... je li se ikada žalila na bolove u glavi ili nešto slično... je li nedavno pretrpila jači udarac u glavu?...“... „Ne, mislim da nije... osim možda...“ ispričala mu je kako ju je otac jednom odgurnuo i lupila je glavom u ormar... „I mislio sam.. vidite... Brook ima ugrušak u mozgu.. nastao je kao posljedica izlijeva krvi u mozak pri jakom udarcu glavom... jedino što možemo učiniti je kirurški zahvat...i to čim prije ili bi se moglo dogoditi ono najgore...“.. „O Bože“... zajecala je Helena i uronila lice u dlanove... Gerard ju je snažno zagrlio.. „Sama si rekla da će sve bit u redu... jaka je ona... prebrodit će sve ovo... „.. govorio je dok su mu suze klizile niz obraze... „Ako imam vaše dopuštenje, sutra ćemo izvesti operaciju, samo postoji nekoliko problema...operacija je jako skupa i...“ „Nema problema, platiti ću koliko god treba... novac nije u pitanju..“, rekao je Gerard... „U redu, ali... pretpostavljam da joj vi niste roditelji niti skrbnici, zar ne?“... „Nismo, ali..“ „Ali zakon mi nalaže da dopuštenje za operaciju može potpisati samo skrbnik... zato bi bilo potrebno da dođe jedan od roditelja...“ „Razumijem... dovesti ćemo njenog oca“... „NE! Kako ne shvaćate!“, ustao se i lupio šakom o stol „Zbog njega je ona završila ovdje... zar doista mislite da takva osoba koja bi udarila svoje dijete ima toliko ljudskosti da dođe ovamo i to potpiše??“ Na trenutak je nastao muk... „Otići ćemo po njega, molim te Gee... ako je to jedini način..“... izašli su van i uputili se Heleninoj kući... pokucali su na vrata... otvorio je... „Što ti tu radiš.. došla si moliti da te primim natrag, a bezobraznice jedna... e pa nema...“ „Nije vas došla moliti za nikakvu pomoć... vaša kći, Brook, teško je bolesna i upravo se nalazi u bolnici... hitno bi trebala na operaciju... ali za to trebamo vaš pristanak, morate doći i potpisati...“ Zalupio im je vrata pred nosom... Gerard je nastavio lupati po vratima i derati se „Izlazite van... kako je moguće da u vama nema nimalo ljudskosti... kako možete tek tako prepustiti kćer sudbini...“... sve je bilo uzalud... „Gerard, molim te... ovo nema smisla... vratimo se natrag u bolnicu“... stigli su kod doktora i sve mu objasnili...na tren je šutio... „Zbog ovoga bih mogao izgubit posao, ali... molim vas potpišite ovdje...!“ nisu mogli vjerovati u to što čuju...“Hvala vam... doktore hvala vam puno..., samo... molim vas.. spasite ju.. spasite moju sestru...“ „Možemo li je sada vidjeti... molim vas...“... „Možete..“.. ustali su se...stigli su do sobe u kojoj se nalazila Brook... ušli su unutra... nije bila pri svjesti...bilo je teško gledati ju tako nemoćnu.... stajala je tamo kraj nje, htjela joj je pomoći, ali nije mogla... osjećala se jadno, bespomoćno... „Seko?“...zazvao je neki slabašan glasić... probudila se... „Brook.. o Bože, kako si nas prepala... kako se osjećaš?“... „Boli me glava...“... rekla je i zatvorila oči s bolnim izrazom na licu... „Slušaj me Brook... sada smo razgovarali s doktorom... rekao je da sutra moraš ići na jednu o.... na jedan pregled...pa ćeš morati još danas ostati ovdje... ali bit ću tu uz tebe.. u redu??“.. potvrdno je kimnula glavom... „Ostavit ću vas na tren same... brzo se vraćam...“.. rekao je... „Drži se...“, šapnuo je Heleni na uho i još jednom čvrsto stisnuo njenu ruku... napustio je sobu... Helena se nije odvajala od svoje sestre... nije mogla vjerovati da je još jučer trčkarala po kući, a sada... nakon nekog vremena u sobu se vratio Gerard... u jednoj je ruci držao hrpu balona, a u drugoj ogromnog plišanog medvjeda... Po prvi puta toga dana Brook se nasmješila... „Izvoli... ovo je za tebe... rekla si da voliš medvjede, zar ne?“... Helena se osmjehnula... dirnulo ju je to koliko mu je stalo do nje... cijelu su večer probdjeli kraj njena kreveta... promatrali su je kako spava... „Gerard... zašto se takvo što događa... zašto baš ona... nije učinila ništa loše... a ja sam ta koja je obečala da ju nikada neće napustiti... da sam stigla samo malo ranije toga dana, da sam ga spriječila prije no što ju je udario... ne bismo sada bili ovdje...“... glas joj je pukao... zaštitnički ju je zagrlio... „Gee, ako joj se išta desi... ja... ja ću se ubiti... ne mogu je izgubiti.. ne smijem... „ Cijelu su noć sjedili tamo zagrljeni... oboje su plakali...
Nisu ni shvatili da je već bilo 7 ujutro... vrata sobe su se otvorila... pogledi su im poletjeli prema ulazu... doktor je ušao u sobu... „Operacijska sala je spremna...“... okrenuli su se prema Brook... otvorila je oči... „Brook, sada će te doktor odvesti na jedan pregled... vidit ćemo se kasnije...“, poljubila ju je u čelo... to je učinio i Gerard... „Vrati nam se brzo...“ šapnuo joj je... „Volim vas... i vidimo se... „... slabašno je rekla i mahnula im... odvezli su je iz sobe...ostavivši Helenu i Gerarda u sobi...sjela je na krevet na kojem je maloprije ležala Brook... i ponovno počela plakati... sjeo je do nje... naslonila je svoju glavu na njegovo rame... „Reci mi da će sve biti u redu...“... „Jaka je ona Helena...vidjet ćeš... za koji će sat uči u ovu sobu i ponovno se osmjehnuti...“.. rekao je tiho, zatvorio oči i duboko uzdahnuo... „Think happy thoughts...“.. tiho joj je pjevušio i držao ju za ruku...
Prošla su gotovo 2 sata... ali nije bilo nikakvih vijesti... napetost, neizvjesnost, strah... pogledala je na sat... „Što rade toliko dugo?? Zašto se operacija toliko odužila?“... mislila je u sebi... nije to htjela izreći na glas... osjećala se kao da ne bi mogla progovoriti a da ne zaplače... začula je neku strku na hodniku, trgnula se... otvorila je vrata sobe... Gerard se također ustao i krenuo prema vratima...pogledali su niz hodnik... operacijska sala ... Helena je osjetila da nešto nije u redu... potrčala je niz hodnik... došla je pred salu i pogledala kroz staklo... utrčala je unutra... Gerard je potrčao za njom... ušao je unutra i ugledao kako Helenu drže dvije medicinske sestre dok se ona divljački otimala i vrištala... pogledao je prema malom ekranu pokraj kreveta gdje je ležala Brook... na njemu se nalazila samo jedna ravna crta... ne, nije bilo moguće.... pogledao je u Helenu... uspjela ih je maknuti od sebe... pojurila je prema krevetu... „BROOK!!!!!“... pala je na koljena... „PROBUDI SE BROOK... MOLIM TE...OTVORI OČI.. BROOK!!“... njen vrisak zagušile su suze... Gerard je bijesno zamahnuo rukom i srušio stolić do sebe... odjednom se okrenuo prema doktoru, uhvatio ga i gurnuo o zid.. „REKLI STE DA ĆETE JU SPASITI.. DA ĆETE UČINIT SVE DA JU SPASITE... VI STE KRIVI... VI STE KRIVI ZA SVE!!“ derao se na njega držeći ga uz zid... u salu su upala još tri doktora i uhvatila Gerarda... odvukli su ga od doktora... „PUSTITE ME... UBIT ĆU GA! PUSTITE ME!!“ Uspjeli su ga odvući van iz sale... djelovao je bijesno poput kakve divlje životinje koja se sprema napasti... nikada u životu nije tako izgubio kontrolu nad sobom... mislio je samo na to kako se želi osvetiti... pogledao je kroz staklo i ugledao Helenu... sjedila je na krevetu i držala njeno beživotno tijelo u naručju... Gerard se osjećao kao da ga je netko proboo u srce... noge su mu počele klecati... pao je na koljena... lice je uronio u dlanove... suze su mu tekle kao nikada u životu...osjećao se kao da je izgubio dio sebe... upravo je to bio njegov najveći strah, gubitak drage osobe... nije mogao niti zamisliti kako se Helena osjećala u tom trenutku...ali znao je da sada mora biti uz nju... znao je da ga sada treba više no ikada u životu... ustao je polako se pridržavajući za zid.. na tren je zastao i polako ušao u salu... polako se približavao Heleni... položio je jednu ruku na njeno rame... ustala se, snažno ga zagrlila... „Gerard... ona... Brook je...“ nije to mogla izreći.. osjećala se sabo... počelo joj se magliti... pala je na pod...
Chapter 5
Ajmo malo uvoda... napokon sam se udostojila staviti novi post... novi nastavak... i novi design (jer je onaj bio nemoguc za citanje... a ovdje se i vide sva slova normalno!! Sad... erm... pred kraj poglavlja je scena koja, hm... pa recimo da je trebala izgledati puuuuno drugacije, ali eto sto je ispalo.... sorry ako vam se ne svida.. ali hebiga =)... sto da drugo kazem... pozdrav do iduceg nastavka!!!
p.s: ako vam se bude dalo pa svratite.. otvorila sam jedan blog s pjesmicama... pa...Living in my head
Činilo joj se da se sve kockice polako slažu na svoje mjesto... da njen život, do tada rastrgan u tisuće komadića napokon postaje cijeli, napokon dobiva smisao... istina, sve se odvijalo jako brzo, ali nije ju bilo briga, bila je sretna, zaljubljena i gotovo bezbrižna... nije više marila za ono što se prije događalo, nije se htjela na to prisjećati iako su je na to svakodnevno podsjećali ožiljci na njenoj ruci... Ali shvatila je da iz svakog zla proizlazi neko dobro... postala je jača, napokon je imala vjere u sebe i počela stjecati povjerenje u druge... poželjela je da tako ostane zauvijek...
„Što te muči??“.. upitala ga je jedne večeri dok su šetali parkom držeći se za ruke... pogledao ju je... „Ništa me ne muči, dok god si ti tu... samo što“ podigao je pogled i zagledao se u zvijezde.“.. gle, sutra je godišnjica smrti moje bake... pa sam te htio zamoliti ako bi otišla sa mnom do New Jerseya samo da joj zapalim svijeću.... to bi mi puno značilo...“ „Naravno da ću ići...“.. „Hvala, samo te molim da to ne spominješ pred Mikeyem... njega je njena smrt užasno pogodila... i sada ne znam trebam li i njega posvesti... bojim se da on to ne bi mogao podnesti...ne bih ga mogao ponovno gledati onako slomljenog...“.... „Ne znam... mislim da bi mu ipak bilo drago da odete zajedno...“...
Iduće jutro sjeli su u auto i zaputili se u Jersey... parkirali su kod ulaza u groblje... kako su prolazili pokraj mnoštva grobova Helena je uhvatila Mikeyev pogled... bio je užasno blijed i djelovao je kao da će se svakog trena srušiti... Helena je ugledala grob... zastala je... ostavila ih je da idu sami... bilo joj je teško gledati ih tako... obojica su plakali...znala je i zašto... baka im je bila veoma draga, ona je i ta koja ih je nagovarala da se počnu baviti glazbom, ona je ta koja je uvijek bila uz njih... pri samoj pomisli na to suza je kliznula njenim licem... zapalili su svijeću, ustali se i bez riječi uputili prema autu... cijeli put kući nitko nije progovorio niti riječi... htjela je nešto reći, ali jednostavno nije znala što... ništa nije bilo prikladno za ovakvu situaciju...
Vratili su se kući još uvijek bez riječi... zazvonio je telefon... „Da?“.. javio se Mikey... „Može... baš sam stigao kući... ok, ajde vidimo se...“... poklopio je... „Čujte ja se idem naći s Aliciom... ne očekujte me...“... izašao je van... „Pa, izgleda da smo ostali sami...“... „Sami? A tvoja sestra?“... „Kod prijateljice je... prespavati će tamo“....“Pa, što kažeš da naručimo pizzu, umirem od gladi.. a ja i kuhanje smo dva suprotna pojma...“... „Nemam ništa protiv...ipak, kad se ja približim kuhinji i voda zagori, tako da...“.. Otišla je na kat i otuširala se... začula je zvono na vratima... na brzinu se obukla i pojurila dolje, bila je gladna kao vuk...“... sva svjetla su bila prigušena, na stoliću pred kaučom stajala je svijeća i sa svake strane jedan kartom pizze... znam, nije baš najromantičnija večer ali eto...“rekao je... nasmijala se i sjela pred televiziju ... „Dobar tek!“.... pojeli su i upalili televiziju... „Jesen u New Yorku... hm, jedino normalno na televiziji... ako ti se gleda??“... pitao je Gerard.. „Naravno..“.. voljela je romantične filmove, ali kako je bila dosta sentimentalna osoba, a film je sam po sebi bio tužan, jednostavno je zatvorila oči i prislonila glavu na Gerardovo rame... nježno je prolazio kroz njenu još uvijek mokru kosu... „Hvala ti što si danas išla s nama...to mi je stvarno puno značilo...“ „Znaš da bi s tobom i na kraj svijeta Gee...“.. podigla je glavu i pogledala ga... prislonio je svoje ruke na njeno lice... „Helena... volim te..“ njegovo je lice bilo tako blizu njezinom da je mogla osjetiti toplinu njegova daha na svojim usnama... „I ja tebe volim Gerard... „... nježno ju je poljubio...neko su se vrijeme samo ljubili, a zatim su polako kliznuli na kauč... osjetila je kako joj rukama polako klizi pod majicu... ali nije joj smetalo, potpuno se prepustila trenutku... nije bila sigurna što radi, polako je zavukla ruke pod njegovu majicu i počela ju skidati... prvi tren se činilo kako će ju Gerard zaustaviti, ali nije...i on je njoj polako skinuo majicu ... osjećala je kako joj srce lupa poput bubnja... pomalo se lecnula kada je osjetila kako njegova ruka polako klizi prema remenu na njenim hlačama... ali nije ga htjela zaustaviti... znala je što će se dogoditi, ali znala je i da to želi...njegovi dodiri i poljupci, njegov dah na njenoj koži...duboko je uzdahnula i potpuno mu se prepustila... Još dugo kasnije ležali su tako, zagrljeni... poželjela je da taj trenutak nikada ne prođe...
Chapter 4
Sorry, dugo nisam objavljivala ovo poglavlje jer mi se cini da nije dobro... ali sta ces.. valjda sam morala i jednom objaviti ga... sutra putujem tako da cu iduce poglalje objaviti iduci tjedan... naravno, ako itko bude imao volje citati... pozdrav!! LP Girl/ Crashed hearts
Brook je vec spavala kada se Helena vratila u sobu... nije joj sve bilo posve jasno... vise nije bila toliko prestrasena i tuzna.. bilo joj je lakse sada kada je napokon nekome sve priznala...
shvatila je da Gerard nije lagao, da je doista bio zabrinut... da je on jedina osoba kojoj je stalo do nje... ali nije si mogla pomoci pri pomisli da on sve to radi samo iz sazaljenja..
zar nije upravo on taj koji je rekao da mu je prijatelj umro zbog slične situacije??
Zar je moguce da on sve ovo radi samo zato sto ne zeli osjecati griznju savijest što po drugi puta nije uspio pomoci nekome...ne... nije valjda... osjecala se zbunjenom...
cinilo joj se da pocinje prema njemu osjecati nesto vise od obicnog prijateljstva...
nije bila sigurna je li to htjela...pa, prakticki ga niti nije poznavala... iako je imala osjecaj da ga zna...neko je vrijeme sjedila uz prozor i razmisljala.. a onda su osjecaji prevladali razum... izasla je iz sobe... pokucala mu na vrata... otvorio je...
i prije nego sto je ista uspio reci, prije nego sto je shvatio da je to ona, poljubila ga je... usla je u sobu.. „Helena, sto...“.. „Nemoj nista reci.“, tiho je rekla bas kao sto je on to maloprije ucinio,
i ponovno ga poljubila...uskoro su se nasli na krevetu... lezali su jedan do drugoga i ljubili se...
a onda su neko vrijeme samo lezali i gledali se... pogledi su govorili vise od rijeci...
Helena nije pamtila kada je posljednji puta bila ovako sretna...barem onoliko koliko je mogla biti s obzirom na situaciju... sada je nestao i najmanji trag sumnje...
I tako zagrljeni zaspali su...
Otvorila je oci i ugledala Gerarda kako ju gleda i smjeska se... „Dobro jutro!“... rekao je s osmjehom na licu... „Nadam se da te nisam bas prikeljio za zid preko noci..hehe“...
„Haha, jutro i tebi...!“ na trenutak je zatvorila oci i protresla glavom, a zatim ih opet otvorila... „Ok, ..“ vidila je da ju Gerard gleda kao da je malo skrenula..“..
hehe, nisam skrenula, za sad... samo jos ne mogu vjerovati da sam tu, s tobom... ako je ovo san, ne zelim se nikada probuditi...“ ..“Ako ovo nije san onda mora da sam mrtav...
jer upravo lezim kraj naljepseg od svih andela...“... „yoy, Gee...“.. poljubila ga je i ustala se iz kreveta. „Idem provjeriti kako je Brook... odmah sam natrag „...
izasla je iz sobe ostavljajuci Gerarda izvaljenog na krevetu... okrenuo se i zabio glavu u jastuk...i potiho zapjevusio „Love is in the air...“...
a onda je shvatio sto radi i sam se sebi nasmijao... „Da, to je ljubav....“... pomislio je.
„Ma jos spava ko zaklana“, osmjehnula se i usla natrag u sobu. „Nego, mogu te nesto pitati? Mislim, ne moras odgovorit ako ne zelis...“ „Slobodno pitaj.“ Odgovorio je...
„Pa, zanimalo me kako to da zivis sam?“ „Yoy, i to ti je bilo glupo pitati?? Hehe... ne, nisam sam.. zivim s mladim bratom Mikeyem... koji bi se, by the way, uskoro trebao vratiti... bio je vani s curom.“ „Nisam imala pojma da imas brata...a, vasi roditelji?“
„Oni su jos uvijek u New Jerseyu... nisu se htjeli doseliti ovamo. Nas dvojica smo dosli zato što smo promijenili skole, a ovdje smo imali kucu. Nego, htio sam..“,
nije uspio dovrsiti recenicu. Mikey je upao u sobu. Prvi tren je ostao pomalo zbunjen , a onda mu se na licu pojavio nekakav vragolasti osmjeh. „Opa.. malo ulijecem u krivom trenutku...“, i donekle je tako i izgledalo, doimali su se kao da ih je uhvatio usred necega..“
...ali kad sam vec tu.. Mikey Way, drago mi je!“ rekao je pruzajuci joj ruku... „Helena! „, osmjehnula mu se i pruzila ruku. „Nego..cuvaj se ovog manijaka.. ubijao je i prije..“.. „Paf“... u glavu mu je doletio jastuk... „Sad te moram ubit... odao si moju tajnu...ajde padni na pod i pravi se mrtav!“,
mrtav ozbiljan je izjavio Gerard... a zatim su obojica prasnuli u smijeh...
„Nego, daj se bar pravi koristan i napravi nam dorucak...ok?!“... „Da gospodaru...
vaš vjernu sluga krece u akciju...“ nespretno se naklonio, nasmjesio i izasao zatvorivsi vrata bas na vrijeme da izbjegne drugi jastuk koji je letio prema njemu. „Hehe... vidi se da ste u rodu !“...
„Ej, ajmo ne vrijedat..“... oglasilo se zvono na vratima... „Hey, Gee... dovuci cijenjeno dupe dolje.. stigli su decki...“..na trenutak je samo zbunjeno gledao u vrata...
„Au fuck, imamo probu danas, totalno sam zaboravio...“ „Probu??“ „Ma oformili smo neki bend... pa danas imamo probu, a ja sam totalno zaboravio... ako imas volje i ako ti nije stalo do tvojih bubnjica mozes nas poslusat... sviramo ti dolje u mom podrumu....“
„Naravno da cu vas poslusat.. a tko...“, u taj tren zaculo se glasno kucanje na vratima i u sobu su uletjeli neki tipove koje nikada nije vidjela... „Oh, Gee... kako si se samo skockao.. sve to za nas??!“, veselo je izjavio jedan od njih... Helena si nije mogla pomoci da ne prasne u smijeh kad je vidjela Gerarda kako stoji nasred sobe odjeven samo u bokserice i gleda u decke kao da su malo skrenuli. Onda su tek skuzili da je i ona tamo...
pogled im je skretao s nje na njega, kao da prate neki zanimljivi teniski match, a na licu im se jasno moglo vidjeti da su se jedva suzdrzavali od komentara.
„Pa, hm... ostavljamo vas...da,hm, dovrsite posao.. 20 minuta ce bit dovoljno??“... „FRANK!!“ izderao se Gerard na onog istog decka koji mu je maloprije dao lijepi „kompliment“... svi su se pokupili iz sobe... na tren vrata su se opet odskrinula i u sobu je na tren opet uletio Frank, pogledao Gerarda nekim cudnim izazivackim pogledom i poslao mu poljubac... prasno u smijeh i ponovno izletio iz sobe...Gerard je izgledao kao da moli zemlju da se otvori...
Heleni je sve to bilo uzasno smijesno, valjala se po krevetu od smijeha... Gerard se zaletio prema njoj, prakticki legao na nju i poceo ju skakljati... „Gee, stani... hahaha... Gee!!“... odjednom je stao.. zagledao se u nju i ona u njega... poceo joj se približavati...
„Tres“ vrata sobe su se treskom otvorila i u sobu je ponovno upao Frank, ovaj put, na njihovu nesrecu, s kamerom u ruci... „E kako sam samo znao!! Ajde, ucinite mi uslugu i krenite ispocetka...“ U sobu je uletio Mikey... na tren pogledao ovo dvoje na krevetu, tocno se vidjelo sto je mislio, bar to nije bilo tesko za pogoditi, namignuo je Gerardu i doslovce odvukao Franka iz sobe...
Gerard se ustao, zakljucao vrata... vratio se Heleni i tiho prosaptao „I, gdje smo ono stali..?“, osmjehnuo se i poljubio ju... lezali su jedan na drugome i ljubili se, potpuno su zaboravili na svih oko sebe... osjetio je njenu ruku kako mu prolazi kosom... „Kretenu jedan, vracaj se ovamo!! Frank, daj uzmi rijecnik u pogledaj pod „Privatnost“ jer ti je to ocito nepoznat pojam..!“ derao se Mikey...
„Ne ometaj majstora na djelu!“ zaderao se Frank...onda je Gerard bolno shvatio da Frank nije odustao... stajao je na balkoncicu njegove sobe i snimao ih kroz prozor...okrenuo se prema prozoru.. „Zar ti nikad ne odustajes??“... „Daj suti i vrati se poslu... jednoga dana kada postanes poznat moci cu ovo prodat za velike novce!“... Gee se ustao i izasao na balkon...
Frank se vec izmigoljio kroz prozor susjedne sobe...Helena se za to vrijeme vec ustala „Ajde, nekako sada imam volju trajno ostetiti svoj sluh... „
Sisli su dolje u kuhinju dok su svi ostali stajali okupljeni oko Frankove kamere... sve joj to i ne bi toliko smetalo da tamo nije bila i njena sestra...
„Pa, cuj svakome dobro dode malo vjezbe svako jutro... „... izjavio je Frank kao da se opravdava... „Brook! sto ti radis ovdje?“... rekla je Helena a na licu joj je bio izraz kao da je upravo vidjela duha... „Rekli su mi da gledaju neki film, pa sam ga i ja htjela vidit...“, nasmijala se nestasno... možda je bila mala ali nije bila i glupa... „Dobro izgledas na kameri!“... još je dodala... Helena je pozeljela nestati.. baš lijep nacin za upoznavanje novih osoba... „cujes, kako si ono rekla da se zoves... Helena? Da ste nastavili s, hm, „tjelovjezbom“ i ne obazirali se na mene mogli smo dobiti oskara.... ali izgleda da ce ovako ostat samo za moju kucnu kolekciju..“, nasmijao se Frank... „Daj, Frankie ti perverzni mali trole...“... „Daj, smiri se Gee, nije se nista ozbiljno desilo, ali da te utjesim... na kompjuteru se sve da malo... hm... uvecati, tako da...“...
„FRANK!!!“... derao se Gerard dok su svi okupljeni umirali od smijeha... „A kako bi bilo da predemo na ono zbog cega smo se ovdje i okupili?“... „Joj, pa znas da nisam bas za grupnjake... više volim bit s druge strane kamere.. ali ako ces i ti sudjelovat... mozda bih se mogao pridruziti“...
rekao je Frank mrtav ozbiljan... „E znaš sta shorty.. nema vise „Spice platinum channela“ za tebe..!!“ izjavio je Gerard masuci glavom...nije se dao vise iznervirati.. iako je najradije htio zadaviti Franka sto ga tako sramoti pred Helenom...
Spustili su se u podrum gdje se nalazio kao jedna mali studio... „ajmo ljudi...“..
Zasvirali su... kada je Gerard poceo pjevati Helena je ostala zacudena.. nije imala pojma da ima tako dobar glas... „I'll never let them hurt you... I promise...“...
izgovarajuci te stihove Gerard je gledao u Helenu... cinilo se kao da ih doista njoj pjeva...satima je sjedila dolje slusajuci ih... bili su fenomenalni... nije mogla odvojit pogled od Gerarda.. sada je tek shvacala da je imao „ono nesto“... bio je nekako poseban...
nije bio kao ostali... duboko u sebi bila je zahvalna sudbini sto su se sreli, napokon je shvatila da nije sve tako besmisleno...zatvorila je oci slušajuci stihove pjesme „Early sunsets over Monroeville“... i jednostavno u tom trenutku zaboravila na sve...
Chapter 3
„Znaci veceras u 7? Ajde,... da,da.. doci cu.. vidimo se!“... Gerard je poklopio telefon. Sjedio je sa svojim bratom Mikeyem pred televizijom. „Ti ideš van veceras??“, pitao je Mikey... „Ma Franku je danas rodendan pa nas svih izvodi van... a sta ces umjesto da mi njega castimo tip nas vodi u neki novi klub, pojma nemam...ides ti kamo?“ „ Pa.. izvodim Aliciu na veceru...“ „Oho... da pogodim.. onako romanticna vecerica uz svjetlost svijeca... pa ce bit malo kiss kiss...haha... to baš lici na tebe“... „Daj zacepi Gee!!“... rekao je Mikey i pogodio ga jastukom.
Nabacio je svoj crni sako na sebe i zaputo se prema klubu... Bilo je 7 sati a vec su svi pozvani bili pijani ko svinje... „Hehe, predvidljiv si Frankie... samo cekas neku priliku da se urokas, zar ne??“ dosao je do Franka i potapsao ga po ledima... „Hey, Gee... opusti se malo... naruci si rundu, ja castim!“ rekao je cijelo vrijeme ne odvajajuci pogled od stola gdje su sjedile neke cure... „Mislim da cu ovaj put nesto bezalkoholno, mislim jos uvijek se sjecam sto se dogodilo na proslom partyju kad smo se naroljali..“ Frank se uz neki bolestan osmjeh okrenuo Gerardu... „Haha, kako se ne bi sjecao...jos i sad neki misle da smo nas dvojica zajedno... ali pokusaj se ovaj put suzdrzat i malo za promjenu poljubit neku curu...hehe“... rekao je Frank i udaljio se... „OMFG Frank!! Ti nisi normalan!!“ zaderao se Gerard preko cijelog kluba, ali cinilo se da ga ovaj nije cuo. „Ledeni caj, molim.“... definitivno nije htio napraviti istu scenu ako zadnji puta...
A onda ju je ugledao... stajala je kao i obicno potpuno sama polako ispijajuci sok... i bas kada je krenuo prema njoj zazvonio joj je mobitel... pogledala je u display, namrstila se i istrcala iz kluba... krenuo je za njom, nije se niti trudio vikati kada je muzika bila toliko glasna... progurao se do izlaza... „Sto se dogada??.... Opet??.... Smiri se, odmah dolazim....!!“... pomalo panicno Helena je razgovarala na mobitel. „Hey, Helena, sta ima??“... „Oprosti ne mogu sad razgovarati.. ja.... „.... odmahnula je glavom i potrcala... ostao je pomalo zacuden...ali nije išao za njom, iako mu je nesto govorilo da bi trebao... vratio se u klub...
Nakon sto je dobar dio veceri proveo naslonjen na sank ispijajuci sok i promatrajuci Franka kako se zabavlja polako se ustao i uputio kuci... bilo je tek 1 u noci, ali nije imao volje vise ostati...
Prolazio je svojom ulicom kada je zacuo strasnu viku, dolazila je iz kuce pokraj koje je prolazio... vrata su se otvorila... iz kuce je izletjela neka cura noseci 2 torbe u ruci, a iza nje je istrcala mala djevojcica... „Dolazite ovamo!! Ovoga trena!!“- netko se derao za njima..
„Helena?“... zaderao se Gerard... to je doista bila ona... pogledala je prema njemu, ali istoga trena netko ju je zgrabio za ruku...iz kuce je izašao stariji muskarac, djelovao je kao da nije pri sebi... odgurnuo je Helenu tako snazno da je pala na pod... „Neces ti bjezati odavde, si me cula?!!!“, izderao se na nju i osamario ju... nastavio se derati, lupao ju je gdje god je stigao.. Gerard je potrcao pomoci joj „Stani!! Jesi li ti normalan!!??“- zatrcao se u muskarca i odgurnuo ga od Helene. Pomogao je Heleni da se digne s poda. „Da ju nikad vise nisi taknuo!! Nikad!!!“... Helena je pruzila ruku svojoj sestri, a drugom je rukom uhvatila Gerardovu... Nije mu bilo jasno sto se upravo dogodilo, bio je uzasno ljut... Odveo ih je obje svojoj kuci..nije bilo nikoga... „Dodite sa mnom... danas cete ovdje prespavati, u redu??“.. nije cekao odgovor...odveo ih je na kat kuce gdje su se nalazile dvije sobe, jedna do druge... ušao je u jednu i odlozio njihove stvari... „Ti i ja moramo razgovarati...bit cu tu u susjednoj sobi.“... rekao je Heleni... vrata su se zatvorila... kleknula je pored svoje sestre nastojeci ju umiriti... „Slusaj me.. pametno si postupila sto si me nazvala ... sada smo ovdje i sve ce biti u redu... sve cemo rijesiti... nemoj vise plakati... sve ce biti u redu“... govorila joj je ni sama ne vjerujuci svojim rijecima... jer znala je da nece sve biti dobro...uspjela ju je smiriti i poleci u krevet... zatim je potiho izasla i otišla do Gerardove sobe... znala je da ovaj razgovor ne moze izbjeci... pokucala je i usla u sobu... bila je vidno drugacija od ostatka kuce... zidovi su bili obojeni u crno a na njima su bili crveni grafiti... „Hoces li mi sada objasniti što se dogada??“ upitao je Gerard. Zatvorila je oci, duboko u dahnula i sjela na krevet...sjeo je do nje...
„Sve je pocelo pred dvije godine.. do tada je sve bilo savrseno... ono, bili smo jedna normalna sretna obitelj... i tako do dana kada moj stari nije dobio otkaz u firmi u kojoj je radio... tada se poceo opijati.. svake bi se noci vracao kuci pijan, gubio kontrolu... mislim i sam si vidio... tukao je nasu majku iz dana u dan, dok ju jednoga dana nije toliko pretukao da je završila u bolnici... imala je teske ozlijede i lijecnici je nisu mogli spasiti... nikada nisam preboljela njenu smrt, a sumnjam da ikad hocu, ipak mi je ona znacila vise od ikoga... nakon toga moja sestra i ja ostale smo prepustene same sebi... odavno sam htjela otici, ali osjecala sam se odgovornom za Brook, nisam ju mogla ostaviti samu... nastojala sam se uvijek praviti da ce sve biti u redu i da ce on jednoga dana shvatiti sto radi i prestati s tim.. ali shvatila sam da sam samu sebe svo ovo vrijeme lagala... ono danas sto si me vidio pred klubom... to me Brook zvala, bio se vratio kuci i napao ju... to je bila kap koja je prelila casu.. mogla sam trpjeti da mene udara, ali necu mu dat da takne moju sestru...“... tu je stala... nije mogla nastaviti... briznula je u plac.. Gerard ju je zagrlio... „Hvala ti! Ne znam sto bi bilo da se ti nisi pojavio danas... „ „Ali, zasto si to trpjela svo ovo vrijeme, zasto jednostavno nisi zatrazila pomoc? Zasto si sutila o svemu ovome...cijelo si vrijeme samo sebi nanosila bol...“... „Bojala sam se... nisam htjela pogorsati situaciju...“... „Sada je sve to iza vas... necu mu dopustiti da vam pride...“... „Molim te, nemoj nikome reci za ovo... ne zelim da itko sazna... molim te...“ „Ne brini se... znas da to nikad ne bih napravio... za razliku od nekih meni je stalo do tebe..“... pogledala ga je... „Gerard..“ „Nemoj ništa reci...“ tiho je sapnuo... i poljubio ju... ali ona se odmaknula... ustala se i odmahnula glavom.. „Oprosti, ja ovo ne mogu...“... istrcala je iz sobe...
„Koji sam ja kreten!“... rekao je Gerard i bacio se na krevet rukama prekrivajuci lice... lezao je, razmisljajuci o svemu što se dogodilo... nije shvacao kako ijedna osoba moze biti takva kao Helenin otac... i sada mu je napokon sve bilo jasno... razlog njenog cudnog ponasanja, razlog zasto se rezala... obuzela ga je takav bijes, ljutnja... nikada u zivotu nije bio tako ljut na nekoga... nikada nije bio tako ljut... na sebe.... „Ne mogu vjerovati koja sam ja budala... nakon svega sto se danas dogodilo, sada kada joj je trebala utjeha ja sam dopustio da se ovo dogodi... sada ce pomisliti...“... odjednom se trgnuo iz svojih misli i sjeo na krevet... „Sada ce pomisliti da ju volim“... tiho je prosaptao.... no jedna mu je misao prosla glavom... „Koliko ce u stvari biti u krivu??“
Chapter 2
„Vraćaj se ovamo!! Kako se usuđuješ samo tako otići, nisam završio!!“- čula se dernjava, zvuk lomljenja, tresak, vika.... Helena je utrčala u kupaonicu i zaključala vrata. Okrenula se leđima zidu i kliznula na pod dok su joj suze klizile licem. Čuli su se koraci i jako kucanje na vratima... „Otvaraj! Otvaraj vrata ili ću ih razvaliti!!“... odmaknula se od vrata, sjela je u kadu i navukla zavjese... počela se tresti, nije se mogla kontrolirati... lupanje i vika nisu prestajali.. rukom je posegnula prema maloj polici tek nešto iznad kade i uzela mali skalpel... na tren se zagledala u njega i onda odlučno podigla rukav i urezala duboku crtu u ruku... istoga trena krv se počela slijevati niz njenu ruku... nije stajala, nastavila je urezivati sve dublje i dublje... činilo se kao da se nadala da će time iz sebe izbaciti svu bol i tugu, krv se miješala sa suzama i razmazanom šminkom koja joj je klizila licem... nije ni shvatila da je buka utihnula... zagledala se u krv... i onda kao da je shvatila što je cijelo vrijeme činila... skalpel joj je ispao iz ruke...razgrnula je zavjese i uzela iz ladice ručnik kojim je povila ranjenu ruku... stala je pred ogledalo i promatrala svoj odraz... glavom su joj odzvanjale Gerardove riječi „Zašto si to radiš?“... nije znala odgovor na to pitanje... ali osjećala je da je to nešto protiv čega nije mogla... nije nalazila drugog načina za bježanje od svega što se događalo... zavojem je povila ruku i povukla rukav...izašla je iz kupaonice... cijela joj je kuća bila u neredu, stolovi su bili izokrenuti, stolice razbacane po stanu, jedna je vitrina bila razbijena, po podu je bilo svega.. od namještaja do praznih boca... a na kauču je ležao njen otac s bocom vodke u ruci... duboko je uzdahnula, još jednom obrisala suze i ušla u svoju sobu gdje je na jednom od kreveta ležala mala djevojčica, njena sestra... „Opet je pijan, zar ne?“- upitala je djevojčica i sama uplakana i uznemirena.... Helena je kleknula pored njena kreveta i zaštitnički je zagrlila...“Vidit ćeš, jednoga dana će se sve promijeniti, sve će se vratiti na staro... „... „Neće se vratiti na staro, mislim, ona se neće vratiti... to si i sama rekla“.... „Slušaj me, ja sam tu za tebe, obečajem ti nikada te neću napustiti, dok god sam ja tu nitko te neće ozlijediti, a pogotovo ne on... a sada odi spavati. Ujutro će sve biti bolje...“... zaštitnički ju je poljubila u čelo i pokrila... nekoliko je minuta sjedila tamo čekajući da zaspi, a naposlijetu je i sama legla u krevet... i tamo ležala gotovo cijelu noć promatrajući zvijezdice zalijepljene na stropu zaokupljena vlastitim mislima...
U međuvremenu ni Gerard nije imao mira. Neprestano ga je mučila pomisao na to što se moglo događati sa Helenom... ta pomisao nije mu davala mira od onoga dana u hodniku... možda je i razlog svoj toj brizi bila i činjenica da je shvaćao da je ona u stvari dobra osoba koja se skriva pod maskom neke darkerice, osoba kojoj stvarno treba pomoć ali se to boji priznati.... znao je da stvar nije mogla biti bezazlena, nešto mu je to govorilo... a nije htio ponovno samo stajati, nemoćan, i promatrati kako mu neka draga osoba umire pred očima... da, Helenu mu je postala draga, definitivno je bilo nečega u njoj... ali činilo se da to nitko osim njega ne uviđa...
„Hey, sorry, ti si Kelly??“ upitao je djevojku za koju je znao da su se nekoć družile.. „Da, ja sam... „- odgovorila je.... Gerard je već znao pogled kakav mu je ona uputila... nije se obazirao na to...“Slušaj, čuo sam da si se prije družila s Helenom... pa sam te htio zamoliti da mi kažeš, možda će sad zvučati ludo, nešto o tome kakva je ona prije bila osoba...“ ali očito se ni Kelly nije dala smesti... „Znaš, zaboravi Helenu... kako bi bilo da se ti i ja nađemo večeras i hm... malo provedemo“.... ok, to definitivno nije očekivao... da ga je to pitala prije nego što je sreo Helenu, mislio je, pristao bi... ipak je Kelly bila jedna od najpopularnijih cura u školi, pravog manekenskog izgleda i držanja, duge plave kose, u kratkoj minici... pravi primjer savršene barbike, ali nije to ono što je Gerarda trenutno zanimalo, nije to ono za što je sada mario... „Hvala na ponudi, ali ne hvala, samo sam te htio pitati to za Helenu, ali ako ne znaš ništa... onda...“ već se okrenuo da će otići, ali... „Znam, kako ne bih znala...hm... ne mogu vjerovati da sam se nekoć s njom družila... mislim, tada je bila sasvim normalna, jedna od nas... ali od kad joj je stara poginula... navodno u automobilskoj nesreći.. haha, mislim svi dobro znaju da ima problema kod kuće, ali ono... od tada se tako ponaša, kao kakva čudakinja... ali svejedno ako se predomisliš...“- kratko je završila, pružila Gerardu papirić i otišla... nije mu bilo sve posve jasno, ali činilo se da je bio u pravu, bar djelomično, Helena i jest imala problema... pogledao je u papirić..na njemu je bio ispisan broj mobitela... zgužvao ga je i bacio u obližnji koš... „Nevjerojatno kakvih sve ljudi ima...“... pomislio je i uputio se na nastavu.
Chapter 1 =)
„Hm... nevjerojatno je što ljudi mogu uciniti od sebe, zar ne?“.. bio je to samo jedan od komentara koji su pratili Helenu gdje god bi došla.. no ona za to nije marila, nije ju previše zamaralo što drugi misle o njoj, nije marila za nikoga i ništa oko sebe... Kao i svakoga dana prolazila je školskim dvorištem pracena prezirnim pogledima... bila je drugacija od ostalih, njena duga crna kosa skrivala je njeno neobicno blijedo lice, bila je odjevena potpuno u crno, a njena crna šminka cinila je njen pogled neobicno tajanstvenim i pomalo jezovitim...možda tu i nije bilo ništa neobicno da ta ista Helena još prije 2 godine nije bila jedna potpuno vedra djevojka, uvijek popularna u društvu i izvan njega... a sada? Nitko doista nije znao što se s njom događa, nikome se nije povjeravala, ni s kim nije razgovarala...Bio je to pocetak drugog polugodišta njene trece godine u Umjetničkoj školi... oglasilo se zvono i svi su ušli u ucionice... povijest umjetnosti... bio joj je to jedan od najmrskijih predmeta...kao i svaki dan sjedila je u posljednjem redu klupa, potpuno sama... „Dobar vam dan... nadam se da ste se dobro odmorili preko ovih praz...“- zastala je nastavnica usred svog uobicajenog pozdravnog govora koji je svima vec bio toliko dosadan da ga više nisu niti slušali.. odjednom vrata ucionice su se treskom otvorila... „Ups, malo zakasnih.. pa, sorry..“- uspuhano i gotovo kao da je to naucio napamet rekao je decko poduže crne, razbarušene kose... djelovao je nekako klošarski odjeven u crni sako i uske crne hlace dok mu je niz leđa visjela šlampavo zavezana, crvena kravata... utrcao je u razred i sjeo u isti red gdje je sjedila Helena, tek klupu dalje. Sjeo je i shvatio da su svi pogledi bili prikovani za njega... „Ups, i to su vam moje manire...“- ustao se i nekako nespretno naklonio- „Gerard Way, novi ucenik u ovoj konzervi... i suzdržite se od ovacija molim.. hvala!“- uz nestašan se osmjeh ponovno naklonio i sjeo u klupu...Kako se to moglo i ocekivati, Gerard je uskoro postao „glavna faca“ u školi.. svi su ga htjeli upoznati, svi su htjeli biti u njegovoj ekipi, gotovo kao da je bio neka poznata licnost... tocnije, svi osim Helene koja, kako se cinilo, nije niti shvatila da je netko novi došao u njen razred. Prolazila je hodnikom na drugom katu škole kada se odjednom spotaknula o nešto... uz tresak je pala na pod... gotovo istog trena osjetila je bol u ruci... „Jesi li dobro? Koji sam ja degen, ostavljam torbu gdje god stignem... samo mi još fali da nekog ubijem...to bi bio rekord.. već vidim naslove u novinama „Novi ucenik nakon tjedna dana škole izazvao krvoprolice““- okrenula se i ugledala kako kraj nje cuci Gerard. „Super, samo mi još fali da sam ruku slomila“- rekla je bezobzirno držeci se za desnu ruku. „O, shit, sorry... daj da pogledam“- uhvatio joj je ruku i podigao rukav..Gotovo kao da joj je nešto ucinio Helena je povukla ruku, podigla se i uz pomalo ljutit pogled otrcala niz hodnik ostavivši Gerarda na podu... gledao je za njom... podigao se i potrcao u smjeru u kojem je otrcala... našao se pred školom, ali nije je više bilo... nešto ga je ozbiljno uznemirilo...Iduci dan ju je ugledao kako ulazi u školu i potrcao za njom... „Hey, stani.. daj molim te, stvarno mi se ne da igrati lovice... samo sam te htio pitati kako ti je ruka.“... zaokrenula je ocima i baš kada je krenula dalje uhvatio ju je za ruku, podigao rukav i pogledao je.. „Zašto si to radiš??“ njegove oci koje su na tren zastale na njenoj ruci sada su zabrinuto gledale u njene oci... djelovala je uznemireno... „Mene ne možeš lagati... imao sam prijatelja koji si je to isto cinio.. i znaš gdje je sad... u lijesu, eto gdje... nemoj misliti da želim zadirati u tvoju privatnost, ali samo te želim upozoriti“... mnogi znatiželjni pogledi bili su prikovani za njih... nikome nije bilo jasno o cemu on govori dok nisu ugledali njenu ruku... bila je sva izrezana... povukla je ruku... „Tko si ti da meni dijeliš savjete?! Gle, ima ljudi ciji životi nisu tako savršeni kao tvoj... i daj molim te pusti me na miru, radit cu što ja želim, nitko mi nece naređivati, a pogotovo ne ti!“... izderala se na njega i otišla pracena pogledima svih prisutnih...Gerard je iz dana u dan salijetao Helenu na hodnicima...djelovao je doista zabrinuto.. ali ona ga je uporno izbjegavala... nije htjela odgovarati na njegova pitanja, nije htjela sresti njegov pogled... Toga dana Gerard se vracao kuci i pred sobom ugledao Helenu... bila mu je to prilika uhvatiti je nasamo... „Helena, stani!“- povikao je... nakratko se okrenula prema njemu i nastavila svojim putem, no ovaj put joj nije namjeravao popustiti... potrcao je i zaustavio ju... uhvatio ju je za ramena i zagledao se u nju... nije djelovala onako ljuto, nabrijano kao inace, potpuno suprotno, cinilo se kao da ce svaki tren zaplakati, i djelovala je prestrašeno... „Prije nego išta kažeš samo sam htio reci da znam da te ne poznajem dobro i znam da misliš da sam obican kreten koji zadire u tuđu privatnost, ali samo me zanima razlog... možda postoji nacin na koji ti mogu pomoci... jer, vjerovala ili ne prošao sam kroz sve to... i znam prepoznati osobu kojoj treba pomoc.“ „Slušaj me...meni je sve super, sviđa mi se moj život ovakav kakav je... i kada bih trebala pomoc, obratila bih se nekome...i zato te molim, nemoj mi više postavljati pitanja.. to je jedini način na koji mi možeš pomoci, u redu?“... maknula je njegove ruke sa svojih ramena i otišla... još je neko vrijeme gledao za njom, a onda i sam krenuo kuci...
